U sklopu rubrike Crkvena baština Lastovskog burala donosimo tekst i riječi Gospinog plača, pjesme koja se tradicionalno pjeva na Veliki petak u jutarnjoj procesiji za Križem u Lastovu.
Zahvaljujemo dr. Antunu Maričeviću, koji nam je velikodušno omogućio preuzimanje i objavu teksta koji je priredio kako bi se očuvala i olakšala tradicija pjevanja ove stare korizmene pjesme. Njegov rad nastao je na temelju izvorne knjižice koju je 1978. godine pripremio tadašnji lastovski župnik don Jerko Pejić, kao i kasnije verzije iz 1996. godine. Time je omogućeno da riječi Gospinog plača budu dostupne svima koji sudjeluju u procesiji, ali i svima koji žele upoznati ovu vrijednu sastavnicu lastovske pobožnosti.
Gospin plač na Lastovu čuva stare jezične oblike i način pjevanja koji se prenosi generacijama. Upravo takvi tekstovi svjedoče o dubokoj povezanosti vjere, zajednice i tradicije na otoku.
U nastavku u cijelosti prenosimo uvodnu riječ dr. Antuna Maričevića te tekst Gospinog plača.
UVODNA RIJEČ
Željeli smo udovoljiti molbi pjevača Crkvenog zbora župe sv. Kuzme i Damjana u Lastovu i olakšati im pjevanje Gospinog plača kako se tradicionalno pjeva u Lastovu na Veliki Petak u jutarnjoj procesiji za Križem.
Koristili smo izvornu knjižicu koju je priredio i umnožio 11. ožujka 1978. godine župnik don Jerko Pejić. Nije poznato od kada se ova verzija Gospinog plača pjeva i tko je autor. Riječi su na jekavici iz davnih vremena kako se govorilo na Lastovu.
Također smo imali na raspolaganju i knjižicu pripremljenu 19. ožujka 1996. godine. Umnožili smo i prilagodili stariju verziju pjesme u želji da bude dostupna svim vjernicima koji sudjeluju u procesiji. Iz izvorno neprekinutog niza redaka oblikovali smo kitice sastavljene od dva stiha kako bi se olakšalo naizmjenično pjevanje u dva kora. Ime Jezus osuvremenjeno je s imenom Isus, slično i imena sv. Brigite i Longina, dok je riječ „ki“ zamijenjena riječju „koj“, te „dj“ zamijenjeno slovom „đ“.
Procesija za križem polazi od župne crkve sv. Kuzme i Damjana. Kreće “ispod Janka” od crkve Gospe u Polju na groblju. Nakon obreda vraća se natrag do Križa i preko “Gornje Luke “na Pjevor do crkvice sv. Roka, natrag do crkve sv. Vlaha, sv. Antuna, sv. Josipa, Gospe na Grži i završava u župnoj crkvi.
U župnoj crkvi okupljeni pred „Božjim Grobom“, prije polaska procesije započinju pjevanje Molitve „Uzdasi k Mariji majci boli“. U procesiji se pjeva Psalam 51 (50) „Smiluj se“, te do crkve Gospe u Polju pjeva se dok se „Sveta Majka boležljiva“. Do Križa se nastavljaju moliti žalosna otajstva. Od Križa do kuće Marković pjevaju se Gospine Lauretanske litanije. Pjevanje Gospinog plača obično se započinje od kuće Marković ( Radovanović) I završava u župnoj crkvi.
Ova knjižica izdana je uz suglasnost i podršku don Željka Batinić, župnika župe sv. Kuzme i Damjana u Lastovu.
Zahvaljujemo na pomoći i savjetu gđe. Merice Kapiteli, rođene Barbić, voditeljici Crkvenog zbora župe sv. Kuzme i Damjana u Lastovu, kao i gđe. Merici Pavličević, rođenoj Kućarić, koja je ustupila na korištenje izvornu knjižicu Gospinog plača iz 1978. godine.
Ova knjižica tiskana je donacijom obitelji gosp. Mirka Paponja i gosp. Jakše Frlan, na čemu smo osobito zahvalni.
dr. Antun Maričević
ISUSOVA MUKA ili PLAČ BLAŽENE DJEVICE MARIJE (GOSPIN PLAČ)
Muka gorka Gospodina,
Isukrsta Božjeg Sina,
Po Ivanu Vanđelisti,
Koj Djevici plač navjesti.
Plačnim glasom svih vas molju
Čujte majke sad nevolju,
Koja no vas plač zove.
Čim u gorkim mukam plove:
Zove duše Bogu mile
Da zajedno s njom procvile.
Vi poštovni Redovnici,
Isusovi nasljednici,
Slatke pjesme ostavite,
Plačne glase sad začnite
Sada crkve porušite,
Za Isusom svi tužite:
I puk na plač probudite,
Božjeg Sina procvilite.
Molim oce drage moje
Skupte k sebi sinke svoje,
Ter plačite Božjeg Sina
Isukrsta Gospodina;
Koji za nas muku prima
I na križu umrijet ima:
I vas molim majke mile,
Ke ste čeda porodile,
Ter ste gorku bol kušale
Kad ste sinke pokopale:
Vaše kćerke porušite
I plakat ih naučite;
A nevjeste i djeve sada
Pripjevajte pjesni od jada.
Svi ostali pravovjerni
Poslušajte srcem smjerni
Marijinu gorku tužbu,
Hodte plakat s njom u družbu.
Sve stvorenje sad se druži,
Pored s njome cvili i tuži.
Vid ko Gospa ah predaše!
I cvileći pogledaše:
Otkuda će čuti glase
Svog Isusa, koj nas spase,
Eto Ivan cvileć teče,
Kako mrtva majka kleče.
Kad ugleda plačna Ivana,
Udr’ je u srce ljuta rana:
Kad joj cvileć progovori
Jad se u srcu njoj otvori;
Pobiše je teški boli
I tu pade nice doli.
Držati se već ne može,
Žalosno se prinemože.
Tad priteče Mandaljena,
Primi majku na koljena.
Sestre k Gospi pritekoše,
Svoje kose raspletoše,
Cvilijahu s Mandalinom
Za Isusom Gospodinom.
Kad se Gospi svijest povrati,
Poče Ivana zaklinjati.
Ivo dragi sad se utaži,
Ter mi tužnoj majci ukaži.
Gdje je Isus moja dika?
To je Ivane zla prilika,
Da ti tako k meni tečeš,
Hoću sada da mi rečeš.
Tada Ivan pade nice,
Sakriv skutom suzno lice:
Vele grozno uzdisaše,
Tere majci govoraše.
Crno ruho uzmi na se,
Jer ti nosim tužne glase:
Juda izda Meštra svoga,
Zlim židovim sinka tvoga.
Poglavica iska pomoć
Da Isusa izda obnoć,
Jer u dnevi ne smijaše,
Od mnoštva se on bojaše.
Oni vojsku pripraviše
I s Judom je opremiše.
Na molitvi Isus staše,
Kad se vojska približaše;
Vas se krvi znojijaše,
Jer put umrjet ne htijaše:
Andio s neba k njem prihodi
Pokrijepit ga u toj zgodi,
Pokli Isus bi pokrjepljen,
S voljom Oca već sjedinjen.
Eto Juda s vojskom dojde;
Suproć vojski Isus pojde;
Kad im reče: „Kog ištete?“
Popadoše svi na pete.
Pokaza im svoju krepost,
Al u njima biše sljepost.
Cjelovom ga Juda izdade,
U židovske ruke dade.
Kad se Juda s njim pozdravi,
podbiše ga kao lavi.
Pobiše ga oružnici
Pobjegoše učenici.
Tu bi, Gospo, puko kami
Gdje ga biju palicami,
I kamenjem kruto dosti,
A oružjem bez milosti.
Kad mu zgledah, Gospo, lice
Udrhtah se od tužice;
Modrice mu isprječane
I sve krvi pomješane.
Vas izranjen tada osta
I pogrđen posve dosta.
Izmučiše, Gospo tako
Vezuć ruke naopako.
Od zemlje ga podigoše
Ter ga smučeć povedoše.
S njime k Ani dotekoše
Da je zlobnik svi rekoše.
Brzo hodi njeg viditi,
U mukam ga utješiti.
Što ti od njega, Majko, tvore
Tužna njega dok umore.
Kad to Ivan majci reče,
Kako mrtva Gospa kleče;
Strašna groza na nju dojde,
Britki mač joj srce projde.
Ter ostine kano kami,
Polivši se sva suzami.
Potamni joj tužno lice
Od tolike tad tužice!
I zavapi: sad hodimo,
Da ga živa zamjerimo.
Poče hodit jadna mati,
Gorke suze proljevati;
Srce strjele probadaju,
Kaplje krvi kad viđaju
Kud bi vođen, ke tjecahu,
I po putu svuda stahu.
Kad dodoše u dvor k Ani,
Već bijahu tuj dvorani;
Pristupiti ne smiješe,
Jer u dvoru Isus bješe.
Iz daleka tuj slišahu
Gdje Židovi vapijahu:
Jedan dignu tad desnicu,
Da Isusu zaušnicu.
Kad to začu tužna mati,
Poče suze proljevati:
Vajmeh, sinko, željo moja!
Jadna ti je majka tvoja!
Vajmeh ,sinko, ti li primi
Zaušnicu među njimi?
Nemilo te sinko tvore,
Dokle mi te kruto umore.
Vajmeh Juda himbeniče
Prizločesti učeniče!
Zašt’ prodade Meštra svoga
Zlim Židovim sinka moga?
Što ti skrivi moj sin mili,
Da ti mene teško ucvili?
Netom Gospa riječ izusti,
Iz dvora se narod pusti:
Prije nego u dvor dojde
Hitro Isus svezan projde:
I zavapi: vajmeh sinu!
Što mimo me mučen minu?
Zašto tako hitro tečeš,
Da mi slatku riječ ne rečeš.
Obazri se zlato moje,
Tvoje majke glas ovo je.
Da je srce kako kami,
Plakalo bi tad suzami.
Kad pođoše s njim bježeći
Pade majka tuj cvileći
Odahnut mu ne dadoše,
Dok prid Kaifu dotekoše,
Vas puk poče na nj vapiti
Tere krivo svjedočiti:
Da iznosi zakon novi
Po svim zemljam Cesarovi
I puk mami naglim činom,
Dičeći se Božjim sinom.
Jošter bjahu primaknuli,
Vapijući, mi smo čuli,
Crkvu mogu razoriti,
I u tri dni sagraditi.
Vas puk na njeg vapijaše,
Ali Isus mučke staše.
Usta Kaifa, ter mu priti,
Ti sin Božji hoćeš biti?
Na nj se Isus ne isprječi
Neg mu reče ove riječi:
Dobro ti si reko I sam:
Da sin Božji pravi jesam
Od sad ćeš me ti viditi,
U oblaku prihoditi;
Na nebesa ushodeći,
S desnu Oca mog sjedeći.
Kad Kaifa to razumi,
Zlo namisli i naumi;
Razdrje svite svoje ljuto,
I zavapi glasom kruto:
Već svjedodžbe ne ištite,
Čuste psovke sad očite.
Kad Židovi razumiše,
Jednoglasno svi vapiše:
Na smrt njega da vidimo,
I već vrjeme ne gubimo.
Pilatu ga, svi rekoše:
Tere s njime potekoše;
Na obraz mu svi pljuvahu,
Prid Pilatom govorahu:
Sudi ga da umorimo,
Er ga kriva nahodimo.
Puk on mami naglim činom,
Dičući se Božjim sinom:
Ali Pilat znadijaše
Da pravedan on bijaše,
Nenavidnost poznavaše,
Suditi ga ne htijaše.
Tad u gradu Irud staše
S Pilatom se zlo gledaše.
Posla njega tad Pilato
Da ga Irud sudi zato.
Vodeći ga tako ružno,
Za njim majka cvili tužno?
Vapijaše željno tada:
Dragi sinko gdje greš sada?
Kad dođoše pred Iruda.
Poče Irud iskat čuda;
Eto vino, eto voda:
Čini čuda kod naroda.
Ja ne ištem sada ino,
Neg od vode čini vino:
Kad si prije učinio,
I narode začudio.
Mnoge rječi govoraše,
Ali Isus mučke staše:
Počne se Irud tad ruhati
Mahnitcom ga nazivati
I pogrdi Božjeg sina
Isuskrsta Gospodina.
Bjelu svitu na njeg stavi
Pilatu ga ter otpravi.
Mir s Pilatom učinivši,
K njem Isusa povrativši.
Od tolen ga povedoše,
I k Pilatu potekoše:
Kad dođoše s njim nav rata,
Uljegoše pred Pilata.
Pred Pilatom vapijahu,
Protiv njemu govorahu.
Sudi da ga umorimo,
Jer ga kriva nahodimo;
O Pilatu sad ga sudi,
I više nam ti ne trudi.
Pilat počne tad misliti,
Kako će ih umiriti;
Jeda bi se ukrotili,
I na smrt ga ne prosili:
Al za puku ugoditi
Čini njega bičem biti,
Tu ga biše mnogo ljuto,
Privezavši k stupu kruto:
Krv ga svega oblivaše,
I po zemlji protjecaše.
Šest hiljada I šest bjahu,
I četvrtin jošter više:
A šezdeset I šest bjahu,
Tu Židova koj udarahu
To Brigiti udovici
Bog objavi svoj’ svetici.
Tad pred dvorom Majka staše,
I žalosno uzdisaše.
Vajme! Sinko dušo moja
Jadna ti je majka tvoja!
Ah ne mogu k tebi priti!
Sad ću život svoj svršiti!
Čujem gdje ga udraju
I bičima raskidaju:
Ali tužna tvoja mati
Ne može ti pomoć dati.
Kad ču majku sin šplakati
Još se poče već’jadati.
Od stupa ga odvezaše,
Po svem dvoru potezaše;
Skerlatom ga ogrtahu,
Oči mu pokrivahu:
Po obrazu udarahu,
Rugajuć se govorahu:
Prorokuj nam tko te udri,
Ako jesi Isus mudri?
Njeki tada potekoše,
Krunu trnja opletoše.
Kad trnovu krunu sviše,
Na glavu mu postaviše;
Nabiše je sa svih strana,
Da mu dojde do moždana.
Koje srce ah ne plače,
Promišljajuć one drače?
Božjeg Sina okruniše,
Trnjem glavu svu probiše:
Vas mu obraz krvav biše,
Ne moreć se rjeti više.
Pokaza ga Pilat puku,
Uhitiv ga sam za ruku:
Da ga vide okrunjena,
Po svem tijelu izranjena:
Jeda bi se se umirili,
Na smrt ga ne prosili.
Oni većma vapijahu,
Propni njega govorahu:
A Pilato dobro znaše,
Da pravedna njeg pridaše:
Umirit ih hotijaše,
Zato njima govoraše:
Ov” je čovjek bez krivine,
Nije pravo da pogine.
Pustite ga rad blagdana,
A propnite Barabana:
Koj je vazda zloban bio,
I ubojstvo učinio.
Barabana svi prosjahu,
Na Isusa vapijahu:
Da puk mami naglim činom,
Dičeći se Božjim sinom.
Kad razumi to Pilato,
Uzboja se većma zato;
U palaču ulazeći,
Okle ti si, imaš reći?
Upita ga tad Pilato,
Slobodit ga misleć zato.
Ništa Isus ne izreče;
A Pilato tad mu reče:
Ja te mogu pogubiti
I mogu te, znaj, pustiti.
Isus reče: O Pilato!
Što me veće pitaš zato?
Da ti nije ozgar dato,
Ne bi oblast ima na to:
I koji me prida tebi
Veći ima grjeh u sebi.
Od tad Pilat hotijaše,
I pustit ga nastojaše:
A Židovi vapijahu,
Propni njega, govorahu:
Jer ako ga ne pogubiš
Cesarovu milost gubiš.
On se kraljem našim čini,
On cesarov vas puk hini.
Mi sad kralja ne imamo,
Neg’ cesara svi slušamo.
S cesarem mu zaprijetiše,
A k tomu ga podmitiše.
Pilat hotje njima godit,
A zlo blago sebi dobit:
Izvede ga tad Pilato
Tere na sud sjede zato,
Litostrotos nazivano,
Mjesto suda pouzdano.
Jurve šesta ura biše
Kad Isusa osudiše:
Pilat puku govoraše
Da pravedan on bijaše;
I čineći donjet vodu,
Ruke opra pri narodu;
Kad Pilato ruke umi,
Reče da ga svak razumi:
Kad na moju sada ne bi,
Propnite ga vi po sebi
On je svake bez krivine,
Nije pravo da pogine.
Čist od krvi ja ću biti,
Koju ćete sad proliti.
Nit uzimam na se toga
Krv čovjeka pravednoga.
A vi ćete pak viditi
Što će vam se dogoditi.
Tad Židovi dotekoše
I Pilatu svi rekoše:
Krv njegovu mi primamo,
Vrhu djece uzimamo.
Sami sebe osudiše,
Nesvjesno se izgubiše:
Pravedna ga Pilat htješe,
Upisano ime bješe;
Da se Isus nazivaše,
Kralj židovski da bijaše:
To Židovim žao biše,
Jednoglasno zavapiše:
Da Pilato to ne piše,
Jer židovski kralj ne biše,
Ali Pilat hotijaše
Da pravedno upisaše.
Ja sam, reče, dobro piso
Ne mjenjujem moju miso.
Osudu mu tuj proštiše
Cijelom puku navjestiše.
Konopima ga svezaše,
I Križ težak nosit daše.
Smiljeno ga Isus primi,
Zagrlivši, pojde s njimi.
Vas puki za njim tecijaše,
Smrt mu vidjeti želijaše:
Mnoge žene tu bijahu,
Cvileć za njim gredijahu.
Obrati se Isus na nje
I reče im tužno stanje:
Ne plačite rad vrh mene
Neg plačite vas o žene!
Vi plačite sinke vaše,
Koji na smrt mene daše.
Jer će vrijeme brzo biti,
Tužne ćete govoriti:
Blažene su ko rodile,
Njesu ikad i zadojile.
Planine se oborite
Stijenam vašim nas prikrite
Grad kad budu vam obsjesti,
Meso ćete djece jesti.
To će vam se sve zgoditi
Ne htjeste se pokoriti.
Isus ovo govoreći,
Pođe naprijed križ noseći.
Za njim majka hodeća
Sva se suzam oblivaše.
Prigne Isus glavu dračnu,
Da ne gleda Majku plačnu:
Priteče mu tužna Mati,
Al ne more njeg poznati:
Jer nagrđen vele biše,
S razbojnicim tad grediše:
U to Ivan tu doteče,
Evo t”sinak, Majci reče.
Kad Marija sinka gleda,
Studenija bi od leda:
Pade pred njim tu cvileći,
Sinu svome govoreći:
Postoj, sinko, dušo moja,
Ah umire majka tvoja!
Daj se majci tvojoj vidit,
Jer ćeš se od nje odjeliti.
Isus majku tad vidivši
Pade k zemlji križ pustivši.
Suze poče s njom roniti,
Majci svojoj govoriti:
Ti se majko prinemagaš,
Mene veće tugu davaš;
Znam, Majko, ja podniti
Muku, za svjet otkupiti.
Ako ćeš mi dat pokoja,
Nemoj plakat Majko moja,
Tada Gospa progovori,
Sinu svomu odgovori:
Vajmeh sinko što mi reče,
Kakve rječi sad izreče!
Ti umireš dušo moja,
Što će tužna majka tvoja?
Tu na zemlji Isus staše
Jer križ nosit ne mogaše.
Tad Židovi pritekoše,
I Šimuna privedoše:
Daše njemu križ nositi,
A Isusa zlo voditi.
Majku od njega odijeliše,
Ter je više ucviliše.
A Isusa povedoše
I na mjesto dovedoše,
Kalvarija koj se zvaše,
Gdje puk skupljen vas bijaše.
Na križ s njime tu udriše,
Sve mu rane povrjediše.
Probiše mu ruke i noge,
Zadaše mu tuge mnoge:
Ponoviše njemu rane,
Krv poteče na sve strane.
U tolikoj ah žalosti
On proplaka gorko dosti.
Tad bi propet sin Marije,
Na vrh gore Kalvarije.
Kada majka blizu priđe,
Jur na križu sinka viđe.
Sva od tuge tu drhtaše,
Uz križ ruke uzdizaše:
Vajme, sinko, što sad činiš,
Što me na križ tvoj ne primiš.
Primi, sinko, na križ mene,
Nek i moje srce vene.
Da na križu tebe družim,
Pored s tobom ja nek tužim.
Mili sinko, ti mi gineš,
Tvom se majkom ah ne brineš?
Vajme sad ćeš sinko umriti?
Majku kom ćeš ostaviti?
Isus Majku čim slušaše
Bolest mu se uzmnažaše:
Prem na križu da visjaše,
Plačnu Majku on tješaše:
Videć da se gorko muči,
Ivanu je preporuči,
Evo Ivan moj pridragi,
Nek ti bude sinak blagi:
A ti budi njemu mati,
Sinom tvojim bud ga zvati.
Ivanu se pak obrati,
Eto Ivane tvoja mati;
Sad je imaš ti primiti,
Za majku je pridružiti.
A kad budem izdisati,
Ne daj majci Križ gledati.
Gospa Ivana, tad grijaše,
Suzami se poljevaše:
Zdrav mi budi novi sinu;
Sve veselje Majku minu.
Ivan Gospu tad tješaše,
Vas se suzam oblijevaše.
Mandaljena vapijaše
I Isusov križ grljaše:
O Isuse, koji mi prosti,
Što sagriješih u mladosti!
Isus u to vapijaše,
I na križu pit iskaše:
A Židovi pritekoše,
Žući i osta donesoše;
Spužvu tijem nakvasiše,
Ter mu k ustim prisloniše.
Kad okusi, ne htje piti,
Neg svom ocu govoriti:
Svršena je muka prika,
Koju podnijeh za grešnika.
Sad te Oče snižno molim,
Za ovu muku, kom se bolim,
I za ljubav koj mi nosiš,
Da ovomu puku prostiš,
Što mi čine sad ne znaju,
Daj im milost nek se kaju.
Kada Isus riječ izusti,
Glavu prignu, duh ispusti!
Čime Isus glavu prignu,
Majku tuga sva stignu.
Tako bolno tad zacvili,
Da svud tužan glas razdili!
Tminam nebo zastalo je,
Koj nas spasi, već umro je
A zemlja se trese kruto,
Jadna er Majka cvili ljuto.
Strahovita trešnja bjaše,
Da kamenja popucaše.
Grobovi se rastvoriše,
Mrtvi iz njih iziđoše.
Zemlju tmine sve prikriše:
Po svem svjetu tamno biše.
Od vremena tad šestoga,
Sve do doba devetoga.
Ta čudesa tu sljedjiše,
I strahote jošter više.
Pristrašeni svi bijahu,
Sin je Božji govorahu.
A stotnik to videći,
vapio je govoreći:
Prav doista ovaj biše,
I prava ga pogubiše.
Longin s vojskom tu bijaše,
I okom jednim ne viđaše:
Premda dobro on poznaše
Da Isukrst mrtav bjaše.
Od nemile zloće svoje
U bok kopljem udrio je.
Tad poteče krv i voda,
Na spasenje svih naroda.
Na Longina kaplja pade,
Udilj s okom zdrav ostade.
Kad to čudo Longin vidi,
Isuskrsta ončas slidi;
U prsi se udaraše,
Oproštenje on pitaše.
Tad pod križem Majka staše
I žalosno uzdisaše
Vajme križu prigni mi ga,
Moj je sinak ne drž mi ga.
Kad Židovi sva svršiše,
Tad mu svite razdjeliše:
Na njih sreće pak metaše,
Koja koga zapadaše.
Pak se u grad povratiše,
Jerbo I noć blizu biše.
Jadna majka to vidivši,
Pade nica križ pustivši.
Krv po zemlji cjelivaše,
Vajme, sinko, vapijaše.
Kad me Andio pozdravljaše,
Meni Majci govoraše:
O Marijo zdrava budi,
Blažena si ovde i svudi.
Božjeg Sin ćeš roditi
I Djeva ćeš vazda biti.
Višnje puna ti milosti,
Nebeske si vir radosti:
A sad mrazna kako stina,
Gledam mrtva svoga sina.
Tu pravedni Josip biše,
I Nikodem još odviše,
Isusovi nasljednici
I skroviti učenici,
Ter Pillata tad moliše,
Mrtvo tjelo isprosiše,
Za s križa ga moć snimiti,
U grob novi postaviti,
Da u petak ne ostane,
I subota ne zastane.
Jer subota blagdan svima
Bi najveći Židovima.
Križu skale kad staviše,
Grozno tada procviliše,
Trnovu mu kad skinuše
Krunu, od jada otrnuše;
Kad mu čavle istezahu,
Majci srce raskidahu,
Uz križ ruke podizaše,
Dajte mi ga vapijaše,
Snimivši ga majci daše,
Jer od tuge umiraše.
Majka sinka tu grijaše,
I suzama oblivaše:
Od žalosti izmorena
Sinu veli ucviljena:
Kojs u grjesi tvoji bili,
Tebe tako umorili?
Žive vode srećni viru!
Duše moje sad nemiru
Ah zašto si prisahnuo
Krutom smrti izginuo?
Vajmeh lice tvoje bilo
Kak je strašno probljedilo!
Oči tvoje kada mraju
Kako žarko sunce sjaju:
A sada su potamnile,
I svu svjetlost izgubile.
Usta, sinko, tvoja medna
Bjehu žući ogorčena:
Tvoje I ruke, ah ljubljene,
Čavlim sad su probijene:
Vajme prsi ljuta rana,
Na očim mojim tebi dana.
Čavli noge izraniše,
Po svem svijetu koj hodiše:
Vajme tvoji biči ljuti,
Srce će mi raskinuti!
Nemilo te s kim su bili,
Moj pridragi sinko mili!
Pogubi te puk nemili,
Komu rad tebe se Otac smili.
Iz Egipta kog si izveo
I manom ga nasitjeo.
I dobra mu svaka dade,
A to on sad ne poznade.
Već krv tvoju srdno proli,
Mene utopi gorke u boli.
Kad htjedoše da ga dignu,
Majku tuga svaka stignu.
Mirisom ga pomazaše
Tak običaj jer bijaše.
Kad ga u grob nosijaše
Majka bolno vapijaše:
Vajme sinko, to sad što je?
Jer ne pukne srce moje?
Nek me s tobom pokopaju
Bez tebe me ostavljaju!
Kad ga u grob postaviše,
Plač i tuge mnogo biše.
Od groba se odjeliše,
Svi uz majku zacviliše.
Plača i suza mnogo biše,
Ne može se rjeti više.
Dragi puče, sad se smili,
Tera s Gospom i ti cvili.
Na koljena padni doli,
Bogu uzdahni srca u boli.
Slava tebi Svemogući,
Koj nas spasi umirući;
Slava tebi i poštenje,
Nam grešnicim daj proštenje!
Sinu Božji hvaljen budi
Po sve vjeke sad i svudi. Amen.