Izabrala sam fotografije koje sigurno za današnje standarde nisu savršene, ali zato bez filtera prikazuju jedno prošlo vrijeme. Vrijeme koje je toliko drugačije od današnjeg u kojem živimo. Vrijeme u kojem su ljudi skromno živjeli, teško fizički radili, ali imali su ogroman duh, osjećaj za dobru zafrkanciju i što je najvažnije nisu bili egoisti. Bili su članovi jedne male lastovske zajednice i davali su sve od sebe da ta zajednica opstane unatoč teškim uvjetima koji su prevladavali u njihovo vrijeme. Jedan od mnogih blaga koje su nam ostavili u naslijeđe je Lastovski poklad. Jedan običaj koji s neraskidivom niti veže toliko lastovskih generacija kroz stoljeća. Fotografije uglavnom prikazuju Lastovke i Lastovce koji nisu više s nama, ali su nam s velikom ljubavi i povjerenjem ostavili običaj Lastovskog poklada u naslijeđe, da ga čuvamo, oplemenimo i prenesemo novim mlađim generacijama kao što su i oni nama. Neizmjerno im hvala!
Maja Rešić (urednica “Uvooo! Eviva nam kumpanija, poša nam je alavija – Etnografija: Lastovskog poklada)
„Kupljenje jaj je bilo ali nje bilo puno jaj. Kupilo bi se po dva tri mjeseca jer su ljudi imali po dvje tri kokoše i to je bila jedina stvar koju si moga dat djetetu, računalo se jaje je puno važno. Bilo je puno čejadi i bilo je i više grup što su kupili jaja. Poša bi doktor, pa od popa neki, onda ovi što su učitelji a za obične ljude nje bilo tolko jaj. Sali si mora dat i onema ko je vodi poklada, a ovo drugo doša bi doktor, veterinar i skupili bi oni koje jaje. Jer si jaje čuva ko zlato za te dane.“
Ivan Jurica pok. Krista – Gango (rođ.1936.), intervju održan 20.veljače 2018.
„Za bit pokladar trebalo je imat robu a pre je bilo teško doć do robe. Onda su ljudi iza nove godine počeli unajmljivat. Poša bi na nadnicu samo da bi ti da koret ili klobuk, tkanice samo da bi se moga zabavit. Bilo ih je puno jer je bilo puno svjeta ali nje bilo uniforme dovoljno. Za uniformu imat bilo je problem jer trebalo je naručit robu a teško se dolazilo do nje.“
Ivan Jurica pok. Krista – Gango (rođ.1936.), intervju održan 20.veljače 2018.
„I ja sam poša doma, ima sam bjelu harmoniku što su mi je darovali u vojsci. Kad sam doša doma, zatvorena vrata. Nikoga nema. Pitam susjede dje su moji, kaže svi su ti dolu u Rada. Znači u Rada je 47. bila Sala. 47. funkcioniraju sale. Ja sam uze harmoniku i poša u salu i naša sam na tavulin sjedalicu – Dandi je udara. Dakle sjedalica na trpezu. Bili su bankali okolo tamo su bile neke žene. Petromas veliki u sredini, damižane lećele. To se pjevalo. Kad su oni mene vidjeli da sam doša s harmonikom „aaa Tonko Mišu“ i mene su gurnuli gore i ja sam to nešto svira. Sale su bile: u Kuzmića, na Počuvalo u Legu,u Rada, hodili su i u Ferde, u Grjaša, pa još nedje. Bilo ih je najmanje 5. I ljudi su u tim salama balali, pjevali, jeli, pili, maškarali se, hodili po noći jedan u drugog.“
Dr. Antun Jurica (rođ. 1923.) intervju održan veljača 2018.
„Ljude koji su bili u maškare sjećam se da su uvjek sudjelovali stari Šagorovi, Kozar, bili su aktivni Lozice, Kinko, Čihoratići, Petar Musa, Car (Ivan – Čopo Marin), posje su došli Beleć Luka Bota. Čudim se Luki Botu i Beleću nikad ih ne bi vidje u društvu, a još manje Botu. Bota bi hodi u poje, doša bi Anici i reka bi „Anica, idem ja vidjet kako igraju karte“. Pita sam ga Luka kako si ti i tvoj prijatelj Beleć poludjeli bi te u poklade. Došli bi u 3 ure navečer, popodne ko da niko ih nje vidio, najednom eto ti ih. Oni dva muču, obučeni u bjelo od asistenta a ovi drugi liječnik, ne smiju se, pipaju ženske, mjeri tlak skida gaćice, injekciju dava. Ni rječi ne bi rekli a smjeh to cjelo vreme. Od poklada do Luke sve dok ga ne izgoru oni su komedijanci. I ja sam se čudi kako su njih dvojica pravi komedijaši. On govori „doktore ja sam bi dobar ko muha a kad bi ču liru gotovo“. A ja pitam „a ovi drugi?“ „On je luđi od mene.“
Dr. Antun Jurica (rođ. 1923.) intervju održan u veljači 2018.
„…u kartu, znaš ona karta, krep pa se, onda bi sti jednu krpu i sad udje bi jedno poviše drugega pokriva, a to je bilo ljepo i to bi tako šuškali kad bi prošli. To bi treba činit po deset dan. Oni kraj zategneš, a sad kad ti to otegneš ono se rastegne ko guma, a sada ti to ovako činiš i to bi se činilo do po noća po osam dan. Osam dan pre jer to je bilo tako sporo, a to je meni bilo tako ljepo. A kad bi pa daž onda bi stali u kuću i ne bi izišli, al ja ne znam meni se čini da je rjetko padala kiša tada, ne znam zašto mi se to čini ali čini mi se da bi malo kad ko okisa.
Da je ono pre da se kogo vrati pa da vidi kako je sada, ja dje sam iz Lastova pa mi je ljepo, dje sam tu svaku godinu, a kamoli neko ko još nje bi. Al to šuškanje, to bi bilo dolu do tleha, to kad bi pasali kolo tebe to je šuškalo, to je bilo nešto famozno, pa u bojama. Neko sve u crveno, neko u crveno-zeleno-crno.“
Ivanka Pavlović rođ. Fantela (rođ.1941.) intervju održan 26. veljače 2018.
„A Jurović! Da je poša u utornik, on nje bi oko poklada ništa i govori što ću ja to gledat svaku godinu to znam kako ide, i poša je u Vino poje i tamo je uvjek bilo krcato čejadi, a on doša tamo, poče gledat, vrti se, uspe se na zagon, na meju od zagona i gleda po Vinemu poju da li ima čejadi. Nikoga nema. I doša je starem putem i kad je doša blizu, poklad su već treći put cujali i doša je uvečer u kuću i reka je djeci i fameji „djeco, ovo što sam danas učini, nemoj da se ovo više dogodi. Ovo je prvi i zadnji da ja idem iz kuće na ovi dan“. A meni ga moj djed pita što je poklad, a on govori to nje poklad, to je sveti poklad. To je jedna velika festa ne može bit boja.“
Luka Ivelja Šestan (rođ. 1934.) intervju održan u Australiji u siječnju 2018.
„Bilo je siromašno al je bilo ljepo. Voljeli su se, znam ono mojega komina, vele ti se popilo i izjelo, a šta izjelo, ol je to bilo kako sad nego suhega grozdja, suheh smokav, vina, ti komin bi u poklade bi krcat čejadi. A promjenilo se što nema ljubavi od čejadi, rečem ja poštaru „dok se ne budete vojeli ko što se pre voje narod, nećete poć napred“. Pre se voje narod i pomaga jedan drugemu, a sad…“
Marija Šarić rođ. Čengija (rođ. 1936.) intervju održan 4. ožujka 2018.
„Ja san hodi u pokladare i moja me pokojna mat poslala u dunda Braina po koret. Zna se da je ti koret hodi u mene i moran sam vratit ga. Zvali su ga Mahura. On je bi zafrkant. Oni bi ti za vreme poklad obokli se u doktora i pre nego što stavu poklada na stick i pošli bi vizitavat i činit komediju s pokladom. Tu ti je bi stari Ivan Brain, Petar Musa. Glavni ti je bi stari Ivan Brain. I što god da su činili čejadi se njesu jedili. To su bili pokladi. Čejadi bi zaluđeli.“
Stjepan Ivelja Ire (rođ.1927.) intervju održan u studenome 2018.
„Naši nisu žalili, ni pradjed ni djed. Ali su davali velikodušno. Ali glavno da bude veselje i da bude poklad. To je baba pričala. Nismo pamtili ko je svira. Ali jedan događaj je tu bio interesantan. Djed je kao mladić bio u austrougarskoj vojsci, 4 godine, u mornarici. I putovao za Daleki istok brodom. Karlo VI ima bit da se zvao njegov brod. I putovao je u Japan, Kinu i donio je sa istoka prekrasan porculan servis, za bijelu kavu, za crnu kavu, za objed, za ručavanje. Porculan kineski i japanski, nije to bilo šta. I sve je to bilo složeno u jednoj velikoj kredenci do plafona sa staklom naprijed da se vidi čime se obitelj dičila. Imaju kineski porculan, to mogu samo dobro situirani. A to je djed od svoje mornarske ušteđevine kupi i donio u sanducima za obitelj. Jednog dana, jednu subotu ili nedjelju, bio je poklad, i ljudi su došli masovno, to je bila puna sala, sve krcato. Tu su poslije napravljene 4 sobe i peti trijem. Znači to je bio veliki prostor, ne znam kolko kvadrata, 60 kvadrata možda. I kako nismo imali dovoljno vješalica za stavljat kapute jedan je bacio kaput preko te kredence da mu se ne zgužva. Inače su po prozorima visjeli kaputi, po vješalicama, po sjedalicama. I kad je bilo balo gotovo poslije ponoća, jedan sat, on hoće uzet taj svoj kaput ali on ga ne može skinut jer je ta kredenca visoka, nego on ga poteže. Svoj teški kaput poteže sa kredence. I kako je potegao kaput, tako je potegao vitrinu sa svim tim porculanom finim, skupim i sve je to otišlo u komadiće. E to vam je poklad. To je poklad i to je veselje. Niko ništa nije zamjerio, bože sačuvaj da bi nešto rekla moja baba nije smjela pisnut da je njoj oštećeno tolko servisa fini japanski porculan. Svi su morali bit tiho i gotovo. Prekriži to jer to je bio poklad.“
Ana Ivelja (rođ. 1936.) intervju održan u ožujku 2018.
„Često ja i sestra govorimo kako su ljudi skromno živjeli. I skromno se hranili, ne može se usporediti sa današnjim načinom života, prehranom, odjevanjem. Bila je oskudica. Živjeli su od sočiva zimi, slanih posoljenih srdjel,. Nje bilo frižidera. Bilo je vrlo skromno. I niko se nje žali. A radili su teško, obrađivali su polje motikom, nije bilo traktora nego sve ručno. I nikad se njesu žalili.“
Ana Ivelja (rođ. 1936.) intervju održan u ožujku 2018.
„A dizali su pršute, tovara kokoše na butigu. Ja se sjećam kad su Tonku Kuni digli pršut i onda su ga zvali da dojde jest a to je bi njegov pršut. A onda su mu do dva tri dana objesili šćuk. Onda i robu su uzimali pa su je objesivali. pogotovo starijim ljudima. Ja sam bila dolu u dunda File, File i Buble su ti bili uvjek u svađi. To ti je bila kuća koja bi se uvjek svađali a mi ko djeca smo slušali. I Kinko i Anić uvijek u svađi. Rekla sam , viš kako Lucija Bublova uvijek je nasmejana. I onda jedan put valjda je imala rasplatuše one gaćice pa su joj ih digli iz sterala i ponjeli ih. Pa je došla i smejela se „ma da su mi digli one boje nego su mi digli one rasplatuše.“
Marija Katić rođ. Šutić ( rođ. 1941.) intervju održan 4. travnja 2018.