Epski glas u Lastovskim pokladama
Uz poznate pokladne napjeve, na Lastovu se tijekom Poklada pjevala i epska pjesma „Sanak snila Vojsava kraljica“. Njezina prisutnost u pokladnom obredu svjedoči o dubokom povijesnom sloju koji je utkan u ovaj otočni običaj.
Pjesma pripada epskom krugu oblikovanom u kasnom srednjem vijeku, osobito u 15. stoljeću, u vrijeme osmanskih prodora na jugoistok Europe. Motiv proročkog sna o rođenju junaka koji će braniti zemlju i vjeru odražava upravo to razdoblje velikih povijesnih previranja. U završnim dijelovima pjesme pojavljuje se i motiv zmaja te junaka koji ga svladava – prizor koji podsjeća na ikonografiju svetog Jurja, jednog od najraširenijih srednjovjekovnih simbola pobjede dobra nad zlom.
Kada se takva pjesma pjeva u okviru Lastovskih poklada, ona nije tek dodatak obredu, nego potvrda pripadnosti istom hrvatskom povijesnom i kulturnom prostoru. Poklade tako nadilaze razinu folklorne svečanosti – one postaju živi čin povijesti, mjesto gdje se obred, pjesma i identitet zajednice susreću i potvrđuju iz naraštaja u naraštaj.
Sanak snila Vojsava kraljica,
vjerna ljuba kralja od Epira,
po imenu kralju Kastriola,
sanak snila, u sanku vidjela,
da je ljuta zmaja porodila:
krila su mu Empir dohrnula,
Carigradu glava dopirala,
koja žive Turke proždiraše.
Kada li se od sna probudila,
u njojzi je čedo proplakalo;
suzicom je lice oblivalo,
Ivanu je sanak tumačila.
Kad je Ivan sanak razumio,
lipo joj je sanak tumačio:
„Sto si, ljubo, u sanku vidjela,
da si ljuta zmaja porodila,
to ćeš rodit golema junaka,
koji no će caru dodijati.
Što li krilim Empir pokrivaše,
to će branit svo kraljestvo naše.
Što je u tebi čedo proplakalo
nejako će biti odvedeno,
za njime ćeš suze prolivati,
ali će se dijte izbaviti.“
Još ne prođe nedeljica dana,
porodila Vojsava kraljica
lipo čedo, tada neviđeno,
zlamenito, prija nerođeno.
Na čelu mu od krune zlamenje,
a na ruci od brijetke ćorde.
Čudila se epirska gospoda
gledajući po njemu zlamenja.
Majka čini veliko veselje,
svoga sina šalje na krštenje,
lipo mu je ime postavila,
lipo ime, Ivo dijete mlado.
Kada li je dijte ponareslo,
Vojsavi je loša srića bila:
Arbaniju Turci porobiše,
od Ivana arač zapitaše
i četiri u tutinu sina:
Repasija prvorođenoga,
Konstantina i Stanišu mlada,
Juru dite, sinka najmlađega.
Ivanu se drugo ne mogaše,
jer mu biše Murat dodijao,
već mu daje blago nebrojeno
i četiri u tutiju sina.
Za njimam je majka izlazila,
sva u crno biše obučena,
od žalosti kose razplitala,
bilo lišce suzam oblivala.
Da je komu poslušati bilo,
kako cvili Jure, dijte mlado!
Hvataše se majci oko vrata,
suze roneć majci govoraše:
“Ostaj z Bogom, mila majko moja!
Vidiš li me, vidim li te reče…
I hvala ti na mlijeku bijelome,
s kojim si me, majko, zadojila.“
Majka sinka lijepo cjelivaše,
suze roni ter mu govoraše:
„Odi z Bogom, drago dijete moje,
ne promjeni svete vjre tvoje!“