Gorko cvili sužanj Vladimire
U tamnici kralja bulgarskoga,
Gorko cvili, danak proklinjaše,
U koji se na svijet porodio.
Cini jadan da ne čuje niko,
Al to čuje Kosara djevojka,
Lijepa ćerca kralja bulgarskoga,
Koji bješe roda slavinskoga.
Pita njega Kosara djevojka:
˝Što je tebi moj sužnji nevoljni?
Oli ti je majka omilila,
Oli ti je žao zavičaja,
Oli ti je gladak dodijao,
Ol tamnica, jadna kuća tvoja,
Ol na nogu negve do koljena,
Ol na ruku teške lisičine,
Ol si čuo, moj sužnji nevoljni,
Da se udaje vjerna ljubav tvoja,
Ter proklinje danke i godine,
I staricu jadnu majku svoju?˝
Govori joj sužanj Vladimire:
˝Prođi me se bulgarko djevojko!
Nije meni žao zavičaja,
Niti mi je omilila majka,
Nit je meni gladak dodijao,
Ni tamnica jadna kuća moja,
Nit na nogu negve do koljena,
Nit na ruke teške lisičine,
Nit se udaje vjerna ljubav moja,
Jer se dosad nisam oženio,
Niti ću se jadan oženiti,
Jerbo ću ti brzo poginuti.
U tamnici kralja bulgarskoga, S
amuela da ga Bog ubio!
Na vjari je mene prevario,
U tamnicu mene postavio.˝
Još mu veli Kosara djevojka:
˝Da reci mi, moj sužnji nevoljni,
Od kuda si, od koje si zemlje,
Od koga li roda i plemena?˝
Govori joj dijete Vladimire:
˝Ja sam sužanj od Hercegovine,
Dvorio sam kralja slovinskoga,
U Tribinju, gradu bijelome.
Što me pitaš za rod i za pleme,
I to ću ti povjeriti pravo.
Ja sam, seko, roda gospodskoga,
Al sam sužanj kralja bulgarskoga,
U mene je blago nebrojeno,
Moja bi me iskupila majka,
Al me kralju neda na otkupe,
Nego išće rusu glavu moju.˝
Tješila ga Kosara djevojka:˝
Nemoj cvilit, moj sužnji nevoljni!
Ja sam ćerca kralja bulgarskoga,
Samuela, gospodara tvoga.
Rasplitat ću žute kose moje,
Ljubit ću mu skuta i koljena,
Noge ću mu suzama polijevat,
Živim ću ga Bogom zaklinjati,
Da te pusti iz tamnice tamne,
I pošalje staroj majci tvojoj,
Nek se tvoja razveseli majka,
Kad ugleda Vladimira sinka.˝
Pak odšeta bijelom dvoru svome,
Ter se sama sobom razgovara: ˝
Što sam godir vidjela junaka,
Slovinskoga roda i plemena,
Ja ne vidi ljepšega junaka,
Ni ljepšega ni pristalijega,
Nit ga može poroditi majka,
Od mladoga sužnja Vladimira.˝
Pak ujeze među dvore bijele,
Ljubi babi skuta i koljena.
Noge mu je suzam oblivala.
Ovako je babi govorila: ˝
Daruj meni sužnja Vladimira,
Za mojega vjerna zaručnika,
A tako ti sinka Radomira.
Čini mi se moj mili babajko,
Da će biti roda gospodskoga.
Dvorio je kralja slovinskoga,
Lipo zbori, ponizno govori.
Oprosti ga iz tamnice, babo!
A tako ti šarca konja tvoga,
I tako ti britke ćorde tvoje,
Jer je lijepo momče hercegovče.˝
Na to se je kralju nasmijao,
Kosari je tiho govorio: ˝
Nije ono momče hercegovče,
Već je ono kralju Vladimire.
Ja ne mogu drugo učiniti,
Valja mi ga tebi darovati.
Sva je tvoja slika i prilika,
Slavi njega Krbava i Lika.˝
Kad razumi Kosara djevojka,
Da će biti kraljica slavinska,
Od dragosti suze prolivaše,
Svome babi ruke celivaše.
Od tamnice ključe uzimala,
Tamnici je vrata otvarala,
Vladimira sužnja dozivaše,
Ter ovako njemu govoraše: ˝
Ustani se kralju Vladimire!
Ter otari gorke suze tvoje,
Evo tebe zaručnica zove,
Lijepa ćerca kralja bulgarskoga.˝
Kad je sužanj riječi razumio,
Niz obraze suzam oborio,
Blagoslivlja Kosaru djevojku,
Veće nego svoju milu majku.
Pak izađe iz tamnice tamne,
I otiđe ka dvoru djevojke.
Lijepo ga je taste dočekao,
Za zdravlje se s njime upitao.
Zove k sebi bulgarske terzije,
Da mu kroje sa zlatom haljine.
Oblači ga u skrlat i zlato,
Sinu sužanj kano sunce žarko.
Plemenit je sobet učinio,
Gospodu je na sobet sazvao,
Vjenča njega s Kosarom djevojkom…